hr-HR http://par-godina.blog.hr I opet u funkciji, the forum! Ovaj post posvećujem prijateljstvu. Petljao sam po ključevima pokušavajući da nađem odgovarajući i napokon uđem u... http://par-godina.blog.hr/2010/08/1628197012/iz-nekih-starih-razloga-4.html Šetnju do Rock Teatra smo proveli u mojoj šutnji i Amelinim propalim pokušajima da me navede u razgovor. Koji sam ja kreten, prošlo mi je kroz glavu. Činio sam život nemogućim i meni i njoj. Ali jednostavno sam izgubio snagu i volju čak i da se pretvaram da je sve uredu. Vratimo se unatrag, kada su stvari krenule nizbrdo za nas Kakvu priču prodajem... Laži izlaze iz mene čim usta pomaknem. Moja riječ nema smisla, vrijeme je da začepim. Kada znaš koliko sam glup, preuzmi teret na sebe, objasni zašto smo tu. Čudno je to kako jedna osoba, toliko mala osoba, može da promijeni jedan trenutak čovjekovog života. Prema meni je trčala sitna pojava, bacivši mi se oko vrata. Ines me zagrlila oko vrata toliko jako da sam počeo da gubim dah. Ne znam da li je to bilo zbog stiska, ali nije mi smetalo. Ono što mi je zasmetalo je bio zgodni dečko koji je stajao pored nas. Alen je bio malo viši od mene, imao je plavu kosu koja je padala preko lica i široka ramena. Klimnuo sam mu glavom, a on je uzvratio istom toplinom. Dok je Ines grlila Amelu, iskoristio sam priliku da je promotrim. Imala je kožnu jaknu, poderane traperice, crne starke i karirani šal pod kojim se gubio njen lijepi vitki vrat. Ljudi, žurimo sada. Čujemo se ovih dana. rekla je nježno Ines, gledajući u mene dok je govorila posljednju rečenicu. Zagrlio sam je jako prije nego li je produžila ulicom sa drugim muškarcem. Onim koji je u meni budio nevjerovatan nagon za ubijanjem prouzročen užasnom zvijeri koja je spavala u mom stomaku. Često sam u glavi vrtio film našeg upoznavanja. Bio je to dan sličan ovom današnjem, jedne prohladne oktobarske večeri prije dvije godine. Bila je to druga godišnjica moje i Ameline veze, i odlučili smo da je proslavimo u parku, tamo gdje je naša ljubav počela. A onda smo sreli Ines, djevojku koja je ljetovala u Zaostrogu zajedno sa Amelom. Nisu se vidjele još od početka ljeta, tako da su se dogovorile da izađu. Ines mi se od početka činila simpatičnom i...primamljivom. Nije bila klasična ljepotica, ali od nje je prosto zastajao dah. Mislim da je to bio posljednji trenutak u kojem sam volio Amelu. Za dvije sedmice Amela je javila da je bolesna i onim slatkim glasom me zamolila da pravim društvo Ines na predstavi koja se održavala u Akademiji scenskih umjetnosti. Oduvijek je poznato da me je u životu najlakše nagovoriti da idem u pozorište, tako da sam zajedno sa tom nepoznatom djevojkom otišao na predstavu Audicija, djelo mladih studenata te akademije. To su bila dva naljepša sata mog života do tada. Soba ispunjena smijehom, sretnim ljudima, atmosferom toliko dobrom da sam mogao vidjeti vatromete oko sebe i Ines. Nakon toga je uslijedila duga šetnja i rasprava o Jadima mladog Vertera. Oduševio me tada entuzijazam u njenom glasu kada priča o knjigama. I do dan danas me to oduševljenje nije napustilo. Idućih mjeseci smo ponekad izlazili vani, provodeći sate u šetnji i priči. Te trenutke na Vilsonovom ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Minute su bile vječnost, vječnost je bila minuta. I nikada je nije bilo dovoljno. Uvijek sam bio željan moje Ines. *** Ameline riječi su se gubile u dimu koji je zagađivao zrak u Rock Teatru. Sjedili smo u uobičajenom separeu, pijući veliku točenu pivu. Ne znam da li je uvidjela da je više ne slušam, ali prekinula je svoju priču i naslonila glavu na moje rame. Zašto svako od nas od sada diše za sebe I ima vlastiti trag Ne daj da te povrijedim Još jednom dignem ruku, da te udarim. Činilo mi se kao da se satima vodi bitka u mojoj glavi. Kako da ostavim Amelu nakon četiri godine veze Ali kako da nastavim da nas mučim još četiri, pet ili pedeset godina Sve ima kraj, rekao sam sebi. Vidi, Amela... prekinuo sam tišinu koju su do tada remetili samo zvuci Pink Floyda. Odmaknula se od mene, sve vrijeme fiksirajući me pogledom. Kako joj reći ovo Kako da uništim sve što smo stekli Ali opet, kako da nastavimo da živimo u laži i toj divnoj prošlosti Reci. prošaputala je. Uslijedila je minuta šutnje. Valjda je bila minuta, meni se ionako činila kao vječnost. Amela, ja mislim da ovo ne vodi nigdje. izdahnuo sam i naslonio se nazad na stolicu. Njene krupne oči su se napunile suzama i sve što je rekla bilo je: Koje ovo Gotovo da sam mogao da vidim kako u glavi potiskuje ideju o raskidu. Ali znala je. Oboje smo znali, već odavno. Mi, Amela. Mi nigdje ne vodimo. Nema više nas. rekao sam brzo. Boljela me je suza koja se spustila niz njen glatki obraz. Okrenuo sam glavu jer nisam mogao da gledam osobu koju sam nekada volio kako pati. Nemoj. prošaputala je i naslonila se na rame. Čvrsto sam je zagrlio i duboko udahnuo. Otjeraj me od sebe jer ja nikada neću naći dovoljno snage da odem. *** U ruci sam držao cigaru koja je dogorijevala jer sam potpuno zaboravio na nju. Među plahtama je ležala Amela, duboko dišući čvrsto zatvorenih očiju. Boljelo je sjetiti se dana kada smo bili sretni i kada su nam ovi trenutci značili sve u životu. Kada smo oboje htjeli čitav život ostati u toploti zagrljaja i voditi ljubav iznova i iznova. Da me je Amela htjela pustiti, sve bi bilo lakše. Ostala bi nam samo sretna sjećanja, šetnje, parkovi i trenutci provedeni u mojoj ili njenoj sobi. Ali ovako ćemo se uvijek sjećati protekle godine koja se mogla opisati samo kao mučna ili bolna. Znala je da je varam. I pri tome ne mislim na jeftinu konobaricu iz birca, jer to je bila jednokratna požuda i fizički posao. Mislim na onu pravu prevaru koju sam joj radio sa Ines. Volio sam Ines i nikakav seks sa konobaricom nije bio gori od toga. Iz razmišljanja me trznula ona tupa zvonjava telefona. Posegnuo sam brzo slušalicom da ne bi probudio Amelu, jer iskreno, lakše mi je bilo kada je nesvjesna. Halo prošaputao sam. Sa druge strane žice čula se tiha muzika. Borise njen glas je nadglasao muziku. Imao sam osjećaj da je neko flomasterom nacrtao osmijeh na mom licu. Ugasio sam cigaru u pepeljaru i prošetao do kuhinje sa telefonom u rukama. Tu sam. Šta radiš bilo je jedino što sam mogao da izustim. Mah, poželjela sam te. Toliko se toga izdešavalo u posljednje vrijeme sa Alenom, ništa ti nisam ispričala! Neman u mojoj utrobi se opet probudila. Alen! Mrzim tog plavušana. Nevidljiva sila koje je posjedovala flomaster za crtanje osmijeha, očigledno je posjedovala i gumicu za brisanje istih. Nema problema. Da odemo sutra na Top promrljao sam. Može! Čujemo se. Volim te veselo je odgovorila i poklopila slušalicu. Više nisam čuo ni muziku ni Ines. Opkolila me je tišina. Ovaj post je posvećen kraju ljeta i sutrašnjem početku škole. http://par-godina.blog.hr/2010/08/1628197012/iz-nekih-starih-razloga-4.html Tue, 31 Aug 2010 17:16:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1628197012/iz-nekih-starih-razloga-4.html http://par-godina.blog.hr/2010/08/1628173582/prijatelj-i-ja-sedimo-na-klupi-3.html I opet u funkciji, the forum! Ovaj post posvećujem prijateljstvu. Petljao sam po ključevima pokušavajući da nađem odgovarajući i napokon uđem u toplinu svog malog stana. Činilo se kao da je prošla vječnost od kada sam jutros izašao kroz ova ista vrata i uputio se prema Inesinom stanu. Lampica na telefonskoj sekretarici mi je stavljala do znanja da me čeka poruka. Bacio sam jaknu i ključeve na fotelju i uputio se prema polici gdje je stajao telefon. Dobili ste Borisa. Ostavite poruku. Krajnje negostoljubiva rečenica. Kako mi je iko mogao ostaviti poruku Jesi ti živ Pokušavam te dobiti čitav dan. Opet crtaš Javi mi se kad budeš kući, molim te. Brinem se. Volim te. Kvragu, Amela. promrmljao sam si u bradu. Ugasio sam telefon i bacio se na krevet. Moj stan je lociran u Sarajevskom naselju Čengić Vila, na samoj obali Miljacke. Bio je mali, nešto što su mogli priuštiti prosječni radnici u fabrici - roditelji mladog studenta medicine koji je imao buntovničku želju da živi sam. Bili su ponosni na svog sina jedinca, prvog u porodici koji je išao na fakultet, i nisu mogli da odbiju jedinu želju koju je ikada izrazio. I nikada im to nisam zaboravio. Stančić se sastojao od male kuhinje u kojoj je stajao stolić sa dvije male drvene stolice za rane kave sa nenajavljenim gostima. Dnevna soba, ujedno i spavaonica je bila jednostavna i uredna, sa velikim kaučem, koji se noću magijom pretvarao u krevet, drvenim stolićem koji je bio prekriven bilješkama sa predavanja i časopisima, te knjigama, što iz oblasti medicine, što belatristike, uredno složenim u kutu. Volio sam ovaj stan. Ali ipak, najdraža stvar u njemu je bila slika na polici. Slika u debelom crvenom ramu, slika dvoje ljudi koji se grle i cere u kameru. Ja i moja Ines. Nisam siguran koliko je sati bilo kad sam se probudio, ali crvene zavjese mog stana su već propuštale tračke jakog sunca. Već je podne Prekrio sam glavu jastukom pokušavajući da otjeram vrijeme. Međutim, vrijeme i zakoni fizike su se urotili protiv mene, tako da sam morao da napustim toplinu i udobnost svog kreveta. Bolovi su pomalo popuštali, ali i dalje je krdo patuljaka igralo narodno kolo po mom mozgu. Nasuo sam vodu u lončić u namjeri da si napravim kavu, ali prekinulo me je iritantno telefonsko zvono. Odvukao sam se do telefona i prislonio plastičnu slušalicu na glavu koja je još uvijek bubnjala. Halo. iznenadio sam se čuvši svoj promukli glas. Nakašljao sam se da pročistim grlo. Napokon sam te našla! začuo se Amelin piskutavi glas sa druge strane žice Pa gdje si do sada Brinula sam se. Vrtio sam film u glavi, tražeći bar jedan detalj koji bi mogao da podijelim sa njom. Bio sam sa Ines, napio se gotovo do besvijesti i povalio konobaricu Crtao sam. čuo sam kako lažem. Kad bolje razmislim, bio je red da nešto nacrtam nakon toliko vremena. Često sam to u poslednje vrijeme koristio kao izgovor kod meni dragih ljudi. Ali kako da nacrtam bilo šta kada se svaka povučena linija pretvarala u konturu Inesinog lica Pokušao sam se skoncentisati na razgovor i Inesina slika se rasplinula, bar na tren. Uglavnom, poželjela sam te. Kad se možemo vidjeti nastavila je, ignorišući moju uzdržanost. Večeras, kod Vječne vatre izrekao sam svoju misao. Nisam imao volje da budem maštovit. Sa druge strane sam veze sam čuo uzdah slaganja i kratko Volim te. *** Moja prva sjećanja vezana za Amelu su se mogla opisati samo jednom rječju: bajkovito. Sjećam se kada sam prvi dan ušao u prostorije Treće gimnazije, u razred Ib, kabinet broj 16. Sjedila je tamo, u trećoj klupi do prozora, obučena u crvenu haljinu, dok joj je sjajna smeđa kosa padala do ramena. Imala je krupne smeđe oči i tanke usne koje su skrivale niz blještavo bijelih zuba. Slobodno je pitao sam pokazujući ka praznoj stolici pored nje. Stidljivo je klimnula i počastila me najsrdačnijim osmijehom. Ja sam odvratio nešto suzdržanijim, ali ipak toplim krivljenjem usana. Boris. rekao sam kratko, pružajući ruku ka njoj. Iskreno, mislio sam da će pasti sa stolice u tom trenutku. Sve što je uspjela da prozbori prije nego li je razrednica ušla u kabinet bilo je: Amela. Nedugo zatim sam shvatio da Amela nije toliko stidljiva kako se činila. Obarala je muškarce sa nogu svojim krupnim očima i slatkim riječima. Imala je božanstven glas i kada bi te počastila prilikom da razgovarate, nisi mogao a da se ne suzdržiš od gotovo luđačkog smiješka. Do kraja desetog mjeseca provodili smo svaki trenutak zajedno, u parkovima širom Sarajeva. Do polovine jedanestog smo bili u bajkovitoj vezi. Do Nove godine već nekoliko puta smo proglašeni najboljim parom u našem društvu. Koje i nismo baš imali, budući da smo stalno bili zajedno, samo nas dvoje. Znao sam sve njene tajne. Smatrao sam je ženom svog života i nisam mogao zamisliti dane bez nje. Ja sam oduvek spavao s tvojim imenom na usnama Ti si oduvek spavala s mojim imenom na usnama I kuda krenem, tvoja ruka u mojoj ruci I kada želim nešto da kažem, ja kažem mi. Recitovao sam joj to svaki dan. Sjećam se još te ljetne noći kada smo se u potpunosti prepustili jedno drugom. Tada sam se osjećao potpuno kao nikada u životu. Zvijezde, ljeto, mjesec i Amela. Mislio sam da nikada neću biti sretniji. I svi moji drugovi su odavno i tvoji drugovi Dvojinu su stari Sloveni imali u rečniku I kada želim da kažem ja, ja kažem mi I kada mislim o sebi, ustvari mislim o nama. Amela je postala centar mog svijeta. Volio sam je. Ja mislim. Sada sam stajao promrzao ispred Vječne vatre, gledajući tu istu Amelu kako se probija kroz ljude. Istu Ne znam. Imala je kraću kosu nego onaj prvi septembar prije 4 godine. Nije više imala lice i tijelo djevočice. Mogao bih se zakleti da je čak bila i malo visočija. Crveni karmin je zamijenila providim sjajilom, a svoje poderane starke modernim smeđim čizmama na petu. Umjesto ruksaka je imala malu torbicu koja je nehajno visila sa ramena. Ruke je stavila u džepove svog plavog kaputa, pokušavši da se skloni od hladnoće. Tako se mogla sakriti samo od hladnoće ovoga grada u septembarskim noćima, ali ne i moje hladnoće. U nekada veselim očima sada se vidio bol. Kako vreme nam prolazi, da, vreme nam prolazi brzo I dani i noći su slonovi na indijskom crtežu I boli i boli i boli i boli, boli nas ljubav. Izdigla se na prste da me poljubi. Poljubio sam i ja nju, po već naučenom postupku. Po navici. Polako dosada mrsi nam kosu i prlja nam ruke, polako dosada pravi nam bore od lažnoga smeha. I naše reči od milja su navika i naša imena od milja su navika. Idemo u Rock teatar nisam morao ni da čekam odgovor. To se zvala rutina. Zagrlio sam je i uputili smo se ka našem kafiću. Boli nas ljubav! dovršio sam u sebi pjesmu koju sam joj davno počeo recitovati. *EKV-Ljubav http://par-godina.blog.hr/2010/08/1628173582/prijatelj-i-ja-sedimo-na-klupi-3.html Tue, 24 Aug 2010 00:12:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1628173582/prijatelj-i-ja-sedimo-na-klupi-3.html http://par-godina.blog.hr/2010/08/1628164415/jer-samo-ti-znas-2.html Za sve nas koji smo se držali zajedno u protekle 4 godine. Bez vas Ines ne bi postojala. 15.9.1987. Visoki kreštavi zvuk zvona Inesinog stana mi je odzvanjao u glavi sve dok se teška hrastova vrata nisu širom otvorila i iza sebe otkrila sitnu pojavu koja je zurila u mene. Kosa joj je bila čupava kao da se tek probudila, što je bilo vrlo moguće, ali i dalje je imala prirodni sjaj. Na sebi je imala nekoliko brojeva preveliku 'superman' majicu koja joj je sezala do koljena i crni ofucani džemper kojem je zakopčala jedno dugme. Šta se pak tebi desilo rekla je bezizražajna lica odmjeravajući moju pokislu figuru od glave do pete. Prokleta septembarska jutra. Kiša. Dobro jutro i tebi. poljubio sam je ovlaš u obraz i ušao u stan žudeći za toplotom istog. Ostavio sam svoje crvene starke uredno ispred grijalice sa iskrenom nadom da će se bar malo osušiti prije nego li napustim Inesin stan. Napravio sam mentalnu zabilješku da idući put ponesem kišobran. Da, baš. Produžio sam do velikog dnevnog boravka i smjestio sam se u veliku udobnu sofu, na moje uobičajeno mjesto. Toni, Inesin crni mačor je drijemao u kutku na velikom crvenom jastuku ne pokazujući iti jednim gestom da je registrovao moje prisustvo. Kavu proderala se iz kuhinje. Njen glas je bio kao muzika za moje uši. Uvijek. rekao sam, više za sebe. Ines je već bila na vratima sobe sa dvije šolje iz koje su se širili pramenovi dima. Dodala mi je plavu šolju i sjela na sofu pored mene. Toni je registrovao njeno prisustvo i odluči da zamijeni jastuk sa Inesinim krilom. Čovječe, kako sam zavidio tom mačku. Sklupčao se u hrpu crne dlake na njenom krilu, glasno predući. Shvatio sam da buljim, pa sam mahinalno posegnuo za svojom kutijom Drine u unutrašnjem džepu traper jakne. Izvukao sam jednu cigaretu i čvrsto je stisnuo usnama. Borise, bilo bi red da malo smanjiš to. rekla je već poznatu rečenicu. Mrzila je cigarete i nije propuštala priliku da mi to nabije na nos. Znam. odgovorio sam nakon što sam zapalio moju mezimicu. Osjećao sam kako se dim širi mojim organizmom i ispunjava pore nikotinom i zadovoljštinom. Kako sam joj mogao reći da cigaru zapalim svaki put kada je poželim I istina je, pušio sam previše. Starci ti opet nisu kući Po običaju. Moskva, mislim da je ovaj put. Zaglavila sam opet sa praznim stanom i skupim poklonom. rekla je otpivši gutljaj kave. Osjetio sam kako joj pogled sjetno luta po sobi. Spustila je šolju na stakleni stol i stavila glavu na moje rame. Trnci. Pokušao sam da se koncentrišem na nešto drugo. Toliko puta sam se pokušao skoncentirati na ovu sobu da mi je svaki detalj ostao savršeno izrezbaren u mozgu. Soba je bila velika, a visoke zidove su krasile zelene tapete i skupocjene slike sa potpisima vrhunskih slikara. Čitav desni zid je bio prekriven policama koje su pružale utočište desetinama, ako ne i stotinama knjiga iz privatne kolekcije Inesinih roditelja. Te knjige imaju previše slika za moj ukus. Riječi su ljepše od slika. govorila je. Drugi zid, ili bolje rečeno prozori, pružali su božanstven pogled na grad. Obećaj mi da ćeš biti tu i kad budeš doktor. prošaputala je, prekinuvši moju neobičnu zanimaciju vrhovima drveća koji su se vidjeli sa drugog sprata. Prebacio sam ruku preko nje i primakao je bliže. Ja ću uvijek biti tu. Poljubio sam joj kosu koja je mirisala na jasmin i marelice. Dugo smo tako sjedili uz zvuke Azre koji su dopirali sa starog gramofona, Tonijevo frktanje, miris kave i cigare koja je dogorijevala u pepeljari. Šutili smo, ali naša srca su vodila razgovor. *** Daj još jedno. doviknuo sam oskudno obučenoj konobarici koja je usluživala dva srednjovječna čovjeka za stolom do mene. Osmijehnula mi koketno i izgubila se iza crnog šanka. Gurnuo sam praznu kriglu od pive do ruba stola i duboko udahnuo pozamašnu dozu nikotina u svoja pluća. U pozadini je svirala neka muzika jeftine produkcije i još jeftinijeg teksta. Plavka se pojavi iza šanka noseći veliku kriglu u ruci i širok osmijeh na licu. Nije propustila priliku da pokaže svoje atribute dok je spuštala pivo na klimavi stol ispred mene. Doduše, njena odjeća i nije imala ulogu skrivanja istih. Prošla je rukom kroz kosu već vidno oštećenu kiselinama koje je koristila za oblikovanje frizure i prostrijelila me prodornim plavim očima. Lijepe oči. Mili, da nisi već previše popio rekla je umilnim glasom obilazeći stol. Klimnuo sam glavom i uzeo veliki gutljaj Sarajevske pive. Odmahnula je glavom negodovajući zbog mog nijemog odgovora. Mali, završavam smjenu za 10 minuta. Da odemo do mog stana Sada se već približila tako blizu da mi je njen jeftini parfem parao nosnice. Osmotrio sam je opet. Imala je oko trideset godina, vještački kovrdžavu plavu kosu, previše crvenog karmina i prekratku crnu suknju. Totalno nije moj tip. Šta je moj tip Ili još bolje, ko je moj tip Dobro. čuo sam samog sebe kako odgovaram. *** Probudila me snažna glavobolja. Imao sam osjećaj da mi hiljadu malih patuljaka skače po glavi i da nemaju namjeru da prestanu. Digitalni sat na stoliću u čošku sobe, tuđe sobe, je pokazivao da je tri sata iza ponoći. Nepoznata soba je bila namještena namještajem koji se nije slagao: velikim ormarom od bukovine, rasklimanim stolićem, starim Gorenje frižiderom i malim francuskim ležajem na kojem sam sjedio. Zidovi su bili ukrašeni neukusnim tapetama sa cvijetnim dezenom i sa nekoliko postera odavno zaboravljenih narodnih pjevača. Jebote pomislio sam šta mi se desilo Gola plavka pored mene mi je donekle stavila do znanja moju ulogu te večeri. Zgodna je, prošlo mi je kroz glavu. Izvukao sam se iz ispranih čaršafa pokušavajući da lociram svoje stvari u sobi. Izgleda da nisam bio maštovit Leviske, crvena majica i jakna su ležale u podnožju ležaja, a starke su me čekale pored vrata, još uvijek vlažne od jutros. Na prstima sam izašao kroz vrata na kojima je pisalo Vesna F. Vesna, bilo mi je zadovoljstvo. Ili ne. Osmijehnuo sam se sam sebi kada sam shvatio da više ne mogu ići u tu birtiju. Šteta, imali su dobru pivu. Ulice su još bile mokre od kiše koja je harala gradom čitav dan. Kada sam izašao iz Vesnine zgrade shvatio sam da se nalazim u centru grada i imam dobrih sat vremena hoda do mog malog stana. Bacio sam pogled na sat i zaključio da tramvaji neće proraditi bar još dva sata, tako da mi nije ginula lijepa jutarnja šetnja. Ništa bolje od šetnje za liječenje mamurluka i dobar san. Hodao sam kroz Vilsonovo šetalište sa rukama u džepovima i pogledom zakovanim za asfalt. Čudno je to šetališe. Kao da to visoko drveće drži sve emocije među sobom, ne dopuštajući im da odlete u tamno noćno nebo. Miljacka je žuborila u pozadini kao da mi daje dramatičnu muzičku pozadinu za moje misli. Sjeo sam na zelenu klupu ispod krošnje jednog hrasta. Pogled mi je lutao praznom cestom kojom jedva da je ponekad prošao automobil ili poneka zalutala duša. Druga strana ulice. S' one strane ulice stanuju djevojčive kojima miriše koža zapjevao sam sebi pjesmu Zabranjenog pušenja. I nisam mogao da ne pomislim na moju djevojčicu. http://par-godina.blog.hr/2010/08/1628164415/jer-samo-ti-znas-2.html Tue, 17 Aug 2010 16:45:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1628164415/jer-samo-ti-znas-2.html http://par-godina.blog.hr/2010/08/1628152403/kapi-vremena-1.html Za tebe, jer smo se izgubili. I tebe, jer si znala šta mi nedostaje. Opisati Ines To mi je zaista teško. Pokušao sam to uraditi nekoliko puta u životu, pretočiti tu nadasve neobičnu personu u hrpu zavijenih linija na papiru. Ni danas ne znam da li je uzrok tome manjak mog spisalačkog talenta, nedostatak pustih riječi ili jednostavno činjenica da se Ines mora vidjeti, mora čuti, mora osjetiti i definitivno mora doživjeti. Dugo sam se poigravao u glavi redoslijedom ovog opisa. Odlučio sam početi sa ljušturom ove ličnosti, nekako najmanje važnim segmentom Ines, moje Ines. Dio nje koji nije čuvala, nije mogla da čuva samo za nas, ljude koji je vole. Imala je dugu, kao noć crnu kosu koja je u razigranim talasima padala preko koščatih lopatica i pravih leđa. Bila je mršava djevojka, što je još više naglašavala svojim širokim majicama koje je sama šila. Uvijek je hodala ponosno, jednostavno i...pa, niste mogli da je ne primijetite. I ja sam sam bio žrtva previše najbijenog testosterona koji me je tjerao da okrenem glavu za polugolim i vještački lijepim djevojkama, ali nijedna takva lutka sa naslovne strane nije mogla da se mjeri sa njom. Nije bila zgodna, niti lijepa. Drugima. Lice joj je bilo mršavo, sa upadljivim zelenim očima u koje si jednostavno morao da gledaš. Ne da gledaš njih, nego u njih, u njihove zelene dubine koje kao da su čuvale hiljade sjajnih smaragda zatočene između gustih crnih trepavica. Svoje male bujne usne voljela je bojiti tamno crvenim karminom koji me je pozivao da joj priđem i skinem ga svojim usnama. Ah, Ines i moje želje. O tome neki drugi put. Bila je osoba koja nije prolazila nezapaženo. I muškarci i žene su se okretale za njom i to ne zbog nabijenog testosterona i životinjske neiživljenosti nego zbog čarolije kojom je zračila. Čarolija, nedostižnost, ne znam ni sam kako da to nazovem. Nosila se sama sa sobom sa nekim sjajem u očima, kretala se kao da lebdi i sve vrijeme koje mi je podarila družeći se sa mnom trudio sam se da provedem ne buljeći u nju. Moju Ines. Dio nje koji su svi vidjeli. Ipak, iako sam obožavao sve što je vezano za nju, onaj dio koji sam samo ja imao sam smatrao trunkicu uzvišenijim od one njene prelijepe ljušture. Bila je pametna, to se ne može poreći. Najbolja u svom razredu, generaciji, u svemu. Gledao sam kako se nosi sa lakoćom sa školom i knjigama, kao da čitav život sve zna. Voljela je knjige. Rijetko ste je mogli vidjeti bez debelog starog romana iz knjižnice ispod miške. Sjećam se kako je voljela miris starih knjiga i izraz njenog lica kada bi prislonila svoj mali nos na hartiju. I njenog pogleda koji je prelazio preko redaka satkanih od sitnih izlizanih slova. Tog osmijeha dok je istinski u svom svijetu. Htjela je da studira književnost. I da bude poznati pisac. Da stvara kako je ona voljela to da kaže. Ali najviše sam volio naše razgovore. Dok smo lutali ulicama Sarajeva ignorišući kišna jutra i svitanja koja oduzimaju dah vrijeme nije postojalo. Nije bilo važno o čemu pričamo, knjigama, muzici, životu ili nama dani i noći su nestajali i vraćali se bezbroj puta dok su naše starke koračale Vilsonovim šetalištem a naše riječi lebdjele iznad Miljacke. Ines čije ime znači vatra, zaista je bila moja vatra. Volio sam Ines, više nego što je bilo koje od nas dvoje to znalo. Ne daj se Ines, ne daj se godinama moja Ines....* Ja nisam Ines. Ines smo svi mi. *Rade Šerbedžija - Ne daj se Ines http://par-godina.blog.hr/2010/08/1628152403/kapi-vremena-1.html Tue, 10 Aug 2010 02:21:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1628152403/kapi-vremena-1.html